Patuljkova kletva

Knjigu započeo: Lepricorn

Zadnji uvršteni odlomak

Morala sam se praviti da je sve u redu, dok smo razgovarale telefonom..bojim se da nas čuje, štoviše uvjerena sam. Prokleta mala beštija! Posvuda je, želi se uvjeriti da ćemo ispoštovati dogovor..a i da bude tu u slučaju da zaboravimo što smo se obvezali.. jer znamo što tada slijedi..

Nadam se da neću požaliti, ali moram vam ispričati što se desilo. Možda ćete onda razumjeti, shvatiti..

No, da vam maknem upitnike iznad glave, krenimo od početka..

Jučer, dok smo poslije napornog radnog dana, Damir i ja uživali u ukusnim kolačima koje sam nam časom prije pripremila, nismo ni slutili da sa svakom sekundom koja prođe smo bliže događaju koji će nas zauvijek promijeniti. Događaju poslije kojeg pojmovi strava i užas dobivaju sasvim novu, i stvarnu dimenziju..

S obzirom da je sunce danima nemilice grijalo, u našem malom bungalovu zrak je postao ustajao i vruć, a nakon pojedenih kolača, vrućina je postala neizdrživa.

Predložila sam da odemo na obližnje jezero i potražimo osvježenje. Kad je pristao na moj prijedlog, Damir nije ni slutio da se sa tog jezera nećemo vratiti isti. Da će nam život skrenuti sa unaprijed ucrtanog pravca u sasvim drugačijem i neočekivanom smjeru, odnosno da će skrenuti na put straha i mučnog iščekivanja.

Kad smo krenuli, sunce je već debelo zapalo prema zapadu i u svom poniranju bacalo je predivne narančaste sjene koje su plesale po cesti dok smo pedalirali na biciklima prema jezeru.

Jezero se nalazi nedaleko glavne ceste , sakriveno je visokim i gustim drvećem, na prvi pogled nitko ne bi zaključio da uopće postoji. Budući da smo mi tamo česti gosti u potrazi za osvježenjem, dobro znamo da se iza viskog i gordog hrasta, nalazi mali puteljak koji vodi dublje u šumu, a potom i do jezera, koje se smjestilo usred šume kao biser u morskoj školjci.

Na puteljak smo skrenuli upravo u trenutku kad je sunce izgubilo bitku sa sve upornijom tminom koja je polako, poput nježne ljubavnice počela obavijati vrškove gustog drveća. Pedalirali smo u tišini, osluškući zvukove šume oko nas, no ubrzo raslinje je postalo pregusto i odlučili smo ostaviti bicikle i nastaviti dalje pješice.

Puteljak, kako smo se približavali jezeru, je postajao sve uži,noć sve tamnija, a zvukovi šume prestali su biti očaravajući i polako su u meni počeli izazivati neki neobični strah,učinilo mi se na trenutak kao da me pokušavaju upozoriti da stanemo, da ne idemo dalje. Damir, koji je dotada koračao ispred mene, naglo je zastao i ukipio se, iskrivivši tijelo u nekom neobičnom grču.

Što sad izvodi, pomislila sam, jer mi nije bilo jasno zašto je stao, kad zna da ne mogu dočekati da se napokon bacim u hladnu vodu jezera.

Malo sam ubrzala, ne skidajući pogled sa Damira koji je ukočeno stajao kao da ga je neka sila zamrznula u vremenu. Došavši do njega, krenula sam ga upitati što izvodi i zašto stoji, no pogled na njegovo prestravljeno lice mi je oduzelo glas. Bio je potpuno blijed, usana čvrsto stisnutih u tanku bijelu crtu. Glatko čelo bilo mu je orošeno znojem, a oči potpuno razgoračene dok je šokirano gledao u jednu točku ispred sebe.

Skrenula sam pogled sa njega, i pogledala u pravcu prema kojem su bile fiksirane njegove zjenice. Na prvi tren sam pomislila da se moj um,izmučen vrućinom, i potaknut pojedenim kolačima, poigrava sa mnom. Čvrsto sam zatvorila oči, sa nadom da kad ih otvorim, da će prizor nestati, i ispred mene će opet biti samo jezero,mirno i tiho, obasjano mjesečinom.Damir je i dalje nepomično stajao kraj mene, čula sam njegovo ubrzano disanje, dok sam stiskala vjeđe toliko jako da su me oči zaboljele. Moram pogledati, moram, sigurno više nije tamo, ma učinilo mi se, umoran um se poigrava sa mnom, pomislila sam dok sam polako otvarala oči.

Pogledala sam prema jezeru, na puteljku ispred nas, udaljen nekih par metara stajao je patuljak sa klobukom. Nije bio viši od 60 centimetara, bio je obučen u crno odijelo sa crvenom leptir mašnom, i manžetama u obliku ljudske lubanje.Lice mu je bilo bijelo poput voska, dok je na mjestu gdje bi trebale biti oči, bile samo dvije crne duplje,Prestravljeno sam ustvrdila da nema očiju, ali sam u isto vrijeme nekako znala da nas unatoč tome vrlo dobro vidi. Njegove usne su se pomicale kao da nešto govori, ali nikakvog glasa nije bilo, samo tišina lipanjske noći, i zlokobni huk sove sa obližnjeg drveta.

Nekoliko mučnih sekundi ostala sam zarobljena u trenutku, skupa sa Damirom. Zarobljeni tminom koja je navirala iz praznih duplji, nismo se pomicali, ma vraga, nismo ni disali, okovani strahom da ukoliko mrdnemo i centimetar, da će se nešto stravično desiti, da će nas ta tmina zauvijek progutati. A onda, kao da je netko odmrzno vrijeme, Damir se naglo trgnuo, uhvatio me za ruku, pogledala sam patuljka, i prije nego što smo se okrenuli, vidjela sam kako se njegove bezbojne usne rastežu u osmijeh. Samo što je taj osmijeh toliko bio neprirodan da je više izgledao kao režanje bijesne životinje.

Kad smo se okrenuli, počeli smo bjesomučno trčati, stiskala sam Damirovu ruku,u paničnom strahu da je patuljak iza nas, da trči za nama, sa tim ukočenim hladnim osmijehom na licu i crnim dupljama umjesto očiju. Trčali smo kroz mračnu šumu, ne obazirući se na granje koja nas ja hvatalo za ruke, za lice, ostavljaći duboke ogrebotine kao podsjetnik na večer koju nikad nećemo zaboraviti.

Dotrčali smo do mjesta gdje smo ostavili bicikle, zajahali ih brzinom munje i bez izgovorene riječi, počeli pedalirati brzo, hitro, prema izlazu iz šume. Dopedalirali smo u hipu do hrasta koji skriva ulaz na puteljak i izletili na glavnu cestu. Iza nas ostala je šuma u svojoj tišini,obavijena tamom koju je razbijao cik neke nepoznate ptice. U panici, primjetila sam da taj cik neobično podsjeća na smijeh, luđački smijeh odzvanjao je iza nas dok smo se brzo udaljavali..

Tek dva sata nakon što smo se vratili u sigurnost našeg bungalova, uspjeli smo se dovoljno smiriti da pokušamo sebi objasniti što smo to upravo doživjeli. Dali je to bilo tek brutalno poigravanje umornog uma, utjecaj kolača ili nešto treće? Sjetila sam se svoje stare none koja je uvijek govorila da pazim kad idem kroz šumu, da ne bi nagazila na džina, što je bio izraz za demona, koji su koristili stariji ljudi. Te priče su mi uvijek bile smiješne, no nakon ovog doživljaja poprimile su drugu dimenziju i natjerale me da se malo zamislim. Tada sam se sjetila da je patuljak pomicao usne kao da nešto govori, ali glasa nije bilo. Što je govorio, naglas sam se zapitala?

I tada je Damir izustio nešto, zbog čega mi se krv zaledila u žilama. Rekao je da je u jednom mučnom trenutku uspio razbarati što je patuljak govorio.

A rekao je sljedeće:


" Svojim nepromišljenim korakom stali ste na kletvu Patuljka. Uvijek ću vas pratiti, uvijek motriti, sve što izgovorite moje uši će čuti, gdje god odete, moje duplje će vas vidjeti, vaša duša sad je moja, do onog trenutka dok svoje duše ne otkupite"


Nadam se da sad razumijete zašto ne smijemo nikuda,zašto ne izlazimo iz našeg bungalova, i zašto se tresemo od straha, da ste doživjeli ono što smo mi, vjerujte ne bi vam ova ispovijest bila smiješna, i kad krenete na na kupanje, pazite gdje stajete, da vas ne bi stigla Patuljkova kletva..



Komentari (1)

  1. dijanamay Apr 18, 2013 at 02:27 PM

    najbolja!!!!