1 poglavlje
Otvorila sam ormarić i polako uzimala knjige dok mi je Jenna govorila o filmu koji ćemo gledati večeras.
... mislim da će ti se svidjeti. - završila je.
Mhm. - rekoh i zatvorih ormarić.
Veronika, jesi li sa mnom? Cijelo jutro si odsutna. - zabrinuto me pogleda.
Molim?
Uff, kome ja pričam? - prevrnula je očima.
Oprosti, samo... Imala sam taj čudan san sinoć i ne mogu prestati misliti o tome.
Pa? O čemu si sanjala? - upitala je, iako nije bila toliko zainteresirana. Gledala je uokolo tražeći Adama, momka koji joj se sviđa. Čini se da je i ona njemu draga ali niti jedno ništa ne poduzimaju povodom toga.
Pa, zaglavila sam u nekom uskom prostoru i pokušavala sam da izađem. Konačno, kad sam uspjela našla sam se okružena visokim ogledalima. Neko je stajao ispred mene i vidjela sam ga maglovito. Imao je... - zastala sam kad je pored mene prošao Justin. Srce mi je luđački skakalo, kao da je na trampolinu.
No, i šta je imao? - Jenna me upita gurkajući me.
Imao je crvenu tačku na čelu. - rekoh gledajući kako Justin prolazi kroz gužvu u školskom hodniku.
Čudno. - Jenna potvrdi.
Zvoni i ja krenem na čas biologije.
Pripremite olovke - govorio je profesor dok je dijelio listove. Okrenula sam se i vidjela da je Justinova klupa prazna.
Svi su počeli da pišu na profesorovo odobrenje. Pored moje stolice pada zgužvan papirić i profesor ga podignu. Charlotte? - pogleda me ispod debelih naočala.
Otvori papirić na kojem je pisalo odgovor na pitanje i prekriši moj test.
Ali... - zbunjeno ga pogledam.
Charlotte, napusti čas. - on odlučno reče. Ustala sam i ljutito otvorila vrata. Vrata koja su nekog pošteno udarila. Mojom krivicom.
Justin. Oh. Justin. Tako mi je žao. - počnem skakutati oko Justina koji se drži za glavu.
U redu je. - mrmlja.
Nije, oprosti. Da li te boli?
Ne, u redu je. Stvarno. - nasmiješio se, iako se još uvijek držao za glavu.
Zbog njegovog osmijeha sam dobila blagu vrtoglavicu.
Ušao je u učionicu i ja sam ostala sama na praznom hodniku.
Jenna i ja smo poslije škole otišle u mini bar. To obično izlaze gimnazijalci.
Sjele smo pored prozora i ugledala sam Justina kako razgovara sa nekom djevojkom.
Jenna je pregledavala novine i polako ispijala čaj.
Ustanem i krenem u WC. Zidovi u WC-u su u ogledalima i to je malo zastrašujuće. Podsjeća me na moj san.
Šta Justin radi s njom? - pitam se dok sjedam na wc šolju.
Ah, trebam da prestanem misliti o njemu.
Pššššššš.
Možda mu se sviđa.
Uzimam toaletni papir.
Logično da mu se sviđa. Lijepa je. A ja sam... pa ja.
Vrata su se zaglavila. Zaboga, ne. Prislonim se na njih i guram ih svojom težinom.
Otvorim ih i čujem nečiji jauk i psovku. Dosta psovki.
Na jedno oko zažmirim. - Opros... Oh.
Opet je Justin. Udarila sam Justina. Ponovo sam ga udarila vratima. I ovaj put ima krv na čelu.
Pogleda u mene i opsova još jednom. - Ne mogu da vjerujem.
Ne mogu da se suzdržim a da se ne nasmijem. I on se smije isto.
Oprosti. Da li mogu da ti se odužim? - upitam premještajući se s noge na nogu.
Da, molim te kloni me se. - smije se.
Grizem usnu.
Šalim se. - reče.
Izlazim iz WC. Osvrnem se. - Oprosti još jednom.
Moj san - mislim - Moj san...
Misliš li da bih trebala da mu se javim? - ležale smo u Jenninom krevetu i gledale victorian film koji je izabrala. Jenna je mrmljala o Adamu i povremeno komentarisala ljude koji su iskakali na TV-u.
Naravno, zašto da ne? - odgovorila sam joj - Ništa ne možeš da izgubiš, zar ne?
Dohvatila je laptop i počela da tipka.
Nastavila sam da gledam dvoje nesuđeno zaljubljenih kako se tajno nalaze. Njen otac zatim ubija njenu ljubav života, a ona vrišti nad mrtvim tijelom. Misli mi uvijek prelaze na Justina.
Jenna zatvori laptop - Jesam li šta propustila?
Ne, nisi. - lažem - Jesi li mu napisala poruku?
Ne, skupljam hrabrost. - pogledala je u stranu.
Tišinu prekinu zvono na vratima.
Obje smo sišle niz stube i kad Jenna otvori vrata pogleda zbunjeno i uzbuđeno u...Adama.
Hej - nesigurno mu govori.
Hm.. - Adam je bio još više nervozan i glas mu je podrhtavao dok je govorio - Bio sam u prolazu, pa sam mislio da bi mogli da razgovaramo...
Oboje pogledaju u mene i ja se pokrenem. - Oh. Kasno je, trebala bih da krenem.
Uzimam ključeve od auta i pozdravim ih. Adam ulazi unutra i Jenna sa smiješkom zatvara vrata.
I ja se nasmijem ali to ne potraje dugo kad pogledam u nebo. Kiša lije kao iz kabla.
Mokra skliznem u sjedište auta i upalim radio.
...toliko od sporta. Vrijeme će narednih dana da bude kišovito. Večeras se sprema oluja. Ostanite kod kuće... - ubacim CD i počnem da pjevam.
Poslije toga, ne sjećam se ničega.
Ne sjećam se da sam zaspala, ali sam sigurna da sanjam.
Znate li onaj osjećaj kad dobijete utisak da poznajete nekog i u isto vrijeme ste sigurni da ga prije nikad niste vidjeli?
Oh, tu ste. - reče mi starac, kao da me čekao.
Imala sam dosta pitanja, ali u trenutku kad sam otvorila usta, riječi su nestale. Kao da ih je vjetar odpuhao.
Doživjela si prometnu nesreću. Sad si u bolničkom krevetu. Zatvori oči i poslušaj.
Učinim kako mi kaže.
Ništa.
Krenem da ih otvorim ali odjednom dopirem do zvukova.
Tu je aparat za mjerenje vitalnih funkcija. Neko pored mene uzdiše. To mora da je mama.
U kutu sobe čujem hrkanje. Pa, to mora da je tata.
Kako? Zašto? Kad? Imam toliko pitanja.
Ovo će biti jedno prelijepo putovanje za tebe. - starac primijeti da sam se vratila.
Skupim obrve, ali ništa ne pitam. Već sam naučila da je to gubljenje vremena.
Neće prestati ako se budeš pridržavala samo jednog pravila. - približi mi se tako da mu sasvim jasno vidim naborano lice. Gleda me tako duboko, da svaki dio mog tijela govori: jasno je, jasno je!
Ne pitaj i ne govori o sebi. - reče razgovijetno i nestade kao da sam ga umišljala. Kao da ga stvarno nikad u životu nisam vidjela.
Znate li onaj osjećaj kad dobijete utisak da poznajete nekog i u isto vrijeme ste sigurni da ga prije nikad niste vidjeli?
Oh, tu ste. - reče mi starac, kao da me čekao.
Imala sam dosta pitanja, ali u trenutku kad sam otvorila usta, riječi su nestale. Kao da ih je vjetar odpuhao.
Doživjela si prometnu nesreću. Sad si u bolničkom krevetu. Zatvori oči i poslušaj.
Učinim kako mi kaže.
Ništa.
Krenem da ih otvorim ali odjednom dopirem do zvukova.
Tu je aparat za mjerenje vitalnih funkcija. Neko pored mene uzdiše. To mora da je mama.
U kutu sobe čujem hrkanje. Pa, to mora da je tata.
Kako? Zašto? Kad? Imam toliko pitanja.
Ovo će biti jedno prelijepo putovanje za tebe. - starac primijeti da sam se vratila.
Skupim obrve, ali ništa ne pitam. Već sam naučila da je to gubljenje vremena.
Neće prestati ako se budeš pridržavala samo jednog pravila. - približi mi se tako da mu sasvim jasno vidim naborano lice. Gleda me tako duboko, da svaki dio mog tijela govori: jasno je, jasno je!
Ne pitaj i ne govori o sebi. - reče razgovijetno i nestade kao da sam ga umišljala. Kao da ga stvarno nikad u životu nisam vidjela.
Princezo Charlotte, probudite se. Probudite se.
Provirim kroz jedno oko i vidim malu punašnu ženu kako vuče veliku zavjesu i otkirva ogromnu terasu.
Pogledam uokolo. Krevet na kojem ležim je veći nego moja soba. Krajevi kreveta imaju pozlaćene šipke koji se poput zmije uzdižu do plafona.
Primjećujem druge predmete. Gramofon, drveni stol na kojem je veliko ogledalo sa kutijama nakita. Moja cijela kuća je manja od ove sobe. Sve je u zlatnim tonovima. Zaškiljim.
Žena obučena u crnu haljinu sa bijelom mašnom i utisnutom bijelom kapicom u kosi, počela je hitro otvarati ormare i izvlačila dugačke haljine i korzete.
Okrenu se i vidi da je promatram. Prilazi mi.
Zatvorim oči i bacim se u jastuke.
Moja mašta je ogromno, ludo mjesto. Moja mašta je ogromno, ludo mjesto. - ponavljam dok slušam korake koji se približavaju.
Uskoro ću se probuditi. - nastavim se uvjeravati.
Princezo Charlotte. - žena govori toliko nježno da mi se učini da ću zaspati u snu, od nježnosti njenog glasa.
Ko si ti? - pitam ne otvarajući oči. Držim čvrsto jastuk i popustim kad bol u prstima postane nepodnošljiva.
Ponovo provirim na jedno oko i žena me gleda zabrinuto.
Još nježnije mi kaže - Ja sam tvoja služavka, Helena. Želite li čašu vode? Je li vam dobro, princezo?
"Ne pitaj i ne govori o sebi" dolazi mi u glavu.
"Doživjela si prometnu nesreću."
Otvorim oči potpuno i pokušam da se ne ponašam djetinjasto.
Helena. - kažem drhtavo.
Žena se nasmije i počne sklanjati plahte sa mene. Primjetim da imam svilenu spavaćicu sivkaste boje. Rubovi su čipkani i pomislim kako imam dobar ukus. I odmah se izgrdim i pomislim kako to uopće nisam ja. Slijedim Helenu do velikih vrata. Sve je tako veliko.
Nađemo se u kupaonici. Ona se nasmiješi i napusti me.
Gledam kako zatvara vrata i sretna sam što imam minutu za sebe. Pokušam da obratim pažnju na svaki detalj u kupaonici. Prelazim pogledom na police sa crvenim kockama, staklenim teglama sa tekućinama u boji. Razumijela sam da su to sapuni.
Tražim kadu, ali vidim samo stolicu i kantu vode.
Gdje ću piškiti? Gdje ću piškiti? Uspaničim se.
Spustim se na pod i stavim glavu na koljena. Razmišljam, trudim se jako. Toliko jako da mi zuji u ušima i imam pritisak u glavi. Pokušavam doći do zvukova. Do aparata vitalnih funkcija. Do moje mame i tate. Ako sam u komi, postoji način da izađem.
Neko pokuca na vrata i ja se trznem. Srce mi snažno zalupa i ponadam se da se to pokaže na aparatu i da će mama da to osjeti, zovne doktora i on me spasi.
Princezo Charlotte, jeste li dobro? Dugo ste unutra. - kaže Helena.
Da, da. Brzo ću izaći. - odgovorim i čujem korake kako se udaljavaju. Duboko udahnem i ustanem. Zateknem se tačno pred ogledalom i doslovno padnem na stražnjicu. Prigušim vrisak. Okrenem se prema vratima i čekam da Helena uleti u kupaonicu. Ništa.
Podignem se polako i zagledam se u odraz. Pokušavam zatvoriti usta, ali ne mogu.
To jesam ja, ali potpuno druga ja. Koza mi je blijeda i smeđa kosa mi pada preko ramena.
Ja sam prosječna sedamnaestogodišnjakinja, ni u čemu posebna. Ni ružna, ni lijepa.
Ali ovdje, ispred ogledala, u svilenoj spavaćici, u drugom vremenu, princeza Charlotte je jednostavno lijepa.
U ovom haosu, ja se smijem. Nemoguće.
Brzo se umijem i izađem. Helena mi postavlja stolicu da sjednem. Kad mi je očešljala kosu izmakne se i shvatim da je to znak da ustanem, pa ustanem. Spusti mi naramenice i svilena spavaćica i ostanem u donjem rublju. Pogledam se u ogledalo u obraze mi dođe krv i zarumenim. Ona mi zatim obuče haljinu tako da mi steže jako korzet i od kukova haljina se širi kao one iz...FILMA.
Kao one iz filma. Oh! - kažem na glas i Helena još jednom stegne korzet i umalo ostanem bez daha.
Molim? - kaže.
Ništa. - kažem i zagledam se u prelijepu haljinu. Prisjećam se scena iz filma. Sve je tako isto. Živim, ili sam umrla pa se nalazim u drugom vremenu!
Princezo Charlotte, trebali bi krenuti na doručak. Vaši roditelji vas čekaju. - Helena me obavijesti.
Naravno. - nasmijem se i skupljam ruke uz tijelo da Helenine krupne oči ne primijete da se tresu.
Provirim kroz jedno oko i vidim malu punašnu ženu kako vuče veliku zavjesu i otkirva ogromnu terasu.
Pogledam uokolo. Krevet na kojem ležim je veći nego moja soba. Krajevi kreveta imaju pozlaćene šipke koji se poput zmije uzdižu do plafona.
Primjećujem druge predmete. Gramofon, drveni stol na kojem je veliko ogledalo sa kutijama nakita. Moja cijela kuća je manja od ove sobe. Sve je u zlatnim tonovima. Zaškiljim.
Žena obučena u crnu haljinu sa bijelom mašnom i utisnutom bijelom kapicom u kosi, počela je hitro otvarati ormare i izvlačila dugačke haljine i korzete.
Okrenu se i vidi da je promatram. Prilazi mi.
Zatvorim oči i bacim se u jastuke.
Moja mašta je ogromno, ludo mjesto. Moja mašta je ogromno, ludo mjesto. - ponavljam dok slušam korake koji se približavaju.
Uskoro ću se probuditi. - nastavim se uvjeravati.
Princezo Charlotte. - žena govori toliko nježno da mi se učini da ću zaspati u snu, od nježnosti njenog glasa.
Ko si ti? - pitam ne otvarajući oči. Držim čvrsto jastuk i popustim kad bol u prstima postane nepodnošljiva.
Ponovo provirim na jedno oko i žena me gleda zabrinuto.
Još nježnije mi kaže - Ja sam tvoja služavka, Helena. Želite li čašu vode? Je li vam dobro, princezo?
"Ne pitaj i ne govori o sebi" dolazi mi u glavu.
"Doživjela si prometnu nesreću."
Otvorim oči potpuno i pokušam da se ne ponašam djetinjasto.
Helena. - kažem drhtavo.
Žena se nasmije i počne sklanjati plahte sa mene. Primjetim da imam svilenu spavaćicu sivkaste boje. Rubovi su čipkani i pomislim kako imam dobar ukus. I odmah se izgrdim i pomislim kako to uopće nisam ja. Slijedim Helenu do velikih vrata. Sve je tako veliko.
Nađemo se u kupaonici. Ona se nasmiješi i napusti me.
Gledam kako zatvara vrata i sretna sam što imam minutu za sebe. Pokušam da obratim pažnju na svaki detalj u kupaonici. Prelazim pogledom na police sa crvenim kockama, staklenim teglama sa tekućinama u boji. Razumijela sam da su to sapuni.
Tražim kadu, ali vidim samo stolicu i kantu vode.
Gdje ću piškiti? Gdje ću piškiti? Uspaničim se.
Spustim se na pod i stavim glavu na koljena. Razmišljam, trudim se jako. Toliko jako da mi zuji u ušima i imam pritisak u glavi. Pokušavam doći do zvukova. Do aparata vitalnih funkcija. Do moje mame i tate. Ako sam u komi, postoji način da izađem.
Neko pokuca na vrata i ja se trznem. Srce mi snažno zalupa i ponadam se da se to pokaže na aparatu i da će mama da to osjeti, zovne doktora i on me spasi.
Princezo Charlotte, jeste li dobro? Dugo ste unutra. - kaže Helena.
Da, da. Brzo ću izaći. - odgovorim i čujem korake kako se udaljavaju. Duboko udahnem i ustanem. Zateknem se tačno pred ogledalom i doslovno padnem na stražnjicu. Prigušim vrisak. Okrenem se prema vratima i čekam da Helena uleti u kupaonicu. Ništa.
Podignem se polako i zagledam se u odraz. Pokušavam zatvoriti usta, ali ne mogu.
To jesam ja, ali potpuno druga ja. Koza mi je blijeda i smeđa kosa mi pada preko ramena.
Ja sam prosječna sedamnaestogodišnjakinja, ni u čemu posebna. Ni ružna, ni lijepa.
Ali ovdje, ispred ogledala, u svilenoj spavaćici, u drugom vremenu, princeza Charlotte je jednostavno lijepa.
U ovom haosu, ja se smijem. Nemoguće.
Brzo se umijem i izađem. Helena mi postavlja stolicu da sjednem. Kad mi je očešljala kosu izmakne se i shvatim da je to znak da ustanem, pa ustanem. Spusti mi naramenice i svilena spavaćica i ostanem u donjem rublju. Pogledam se u ogledalo u obraze mi dođe krv i zarumenim. Ona mi zatim obuče haljinu tako da mi steže jako korzet i od kukova haljina se širi kao one iz...FILMA.
Kao one iz filma. Oh! - kažem na glas i Helena još jednom stegne korzet i umalo ostanem bez daha.
Molim? - kaže.
Ništa. - kažem i zagledam se u prelijepu haljinu. Prisjećam se scena iz filma. Sve je tako isto. Živim, ili sam umrla pa se nalazim u drugom vremenu!
Princezo Charlotte, trebali bi krenuti na doručak. Vaši roditelji vas čekaju. - Helena me obavijesti.
Naravno. - nasmijem se i skupljam ruke uz tijelo da Helenine krupne oči ne primijete da se tresu.
Top ocjena: Ilea952 0 5
:o Naaaaaajbolja prica do sada na TYB.
Preeeeeeeeeeeeeeeedobro *o*
Jedva cekam sljedeci dio.
- Dzeli (:
bolja i od Sibirskog kruga? sorry, malo sam subjektivan...:-)
ali jest, ovo je jako dobro...samo nastavi
jako dobro, super...
Hrvatska književnost je definicija dana skupu novela, kratkih priča, pjesama i ostalih raznih književnih djela koja su ispisana na hrvatskome jeziku i pripadaju u cijelosti hrvatskoj kulturi, Hrvatima i hrvatskome jeziku.Vidim da ne pisete na Hrvatskom izvornom jeziku.Jako mi se svida drugi dio,koji odise inspiracijom.Da li je povezano sa vasim zivotom?Jako me zanima .... Inace,jako mi je drago da sam procitala ovu pricu...Neizmjerna mi je zelja da vas upoznam.
Uz iscekivanje vaseg odgovora,Alice.