... Stajala je ukočeno pokraj starog drveta. Suze su lile niz bijelo, tužno lice. Shvatila je da je izgubljena. Brzo je trčala kroz šumu i uzalud pokušavala da nađe izlaz. Strah se mogao vidjeti u njenim krupnim, plavim očima. Bijela majica, koju je često oblačila, bila je izderana na nekoliko mjesta. Dok je pokušavala da nađe izlaz , ugledala je čovjeka koji je lovio divljač po šumi. Imao je na sebi sivu trenerku i bijelu jaknu. Duga kosa je visila preko polovine leđa. U njemu je vidjela svoju poslijednju nadu da se vrati kući. Kada je došla do njega bila je prestravljena. Imao je strašno lice. Zubi su bili crni. Crna duga brada je bila zapuštena. Na trenutak je pomislila da taj čovjek živi u šumi. Nije čak ni imao pušku kojom će loviti. Lovio je lukom i strijelom. Kada mu je prišla, pitala ga je da li zna put do grada. Rekao je dubokim, muškim glasom da živi tamo i da joj može pokazati put. Dok su hodali putem, pričali su jedno drugom o svojim životima. Saznala je da je taj čovjek bio kockar i da je tako izgubio sve. Žena ga je napustila i odvela djecu. Sada živi u maloj kolibici koja je sva propala. Nalazi se daleko od svih kuća. Predložio joj je da odu do njegove kolibice i da se odmore. Prihvatila je to pod jednim uslovom. Htjela je da ga sredi i pospremi mu kolibicu jer tu već odavno nema ženske ruke. Kada su došli do kolibice, ona je otišla da uzme nešto za jelo od novca koji je imala kod sebe. Dok je išla putem, sjetila se svoga brata. Znala je da će bit bijesan i da joj više neće dati izlaziti iz sobe dok se ne dozove pameti. Razmišljala je šta da mu kaže kada dođe kući. Nije mogla da se vrati onom čovjeku iz šume jer se već smrkavalo, a ona je bila na drugom kraju grada. Došla je kući sva uplašena. Tražila je brata ali ga nikako nije mogla naći. Izišla je u dvorište da ga potraži. Nigdje ga nije bilo. Zabrinula je se i razne su joj misli padale na pamet. Vratila se ponovo u kuću. Zaspala je kasno čekajući svog brata. Slijedeće jutro je rano ustala. Otrčala je u bratovu sobu. Zatekla je nered i razbacane stvari. Otvorila je ormar, a u njemu nije bilo odjeće. Odjednom su se začuli teški koraci. Pomislila je da je to njen brat, ali nije bio. Došla je policija. Po njihovim bistrim očima shvatila je da vijesti nisu dobre. Jedan od njih je prišao bliže i rekao joj da joj je brat nestao. Tražili su ga po cijelom gradu ali ga nije bilo. Znala je da je otišao svojom voljom jer nije bilo ni odjeće ni obuće. Napustio ju je. Kuća u kojoj su živjeli bila je stara i propala. Neće još dugo izdržati, pa je morala naći drugi smještaj. Bez njenog brata nije imala novac ni hranu. Nije poznavala puno ljudi u gradu i znala je da neće lako naći posao. Mislila je da će sve brzo proći i da će se njen brat vratiti i donijeti puno novca. Čekala je i čekala... Prošlo je već tri godine odkad ga nema. Već je izgubila nadu da će se vratiti. Dok je razmišljala o svom nesretnom životu, odjednom se sjetila svog druga kojeg je upoznala u šumi dok je bila izgubljena. Pokušavala je da se sjeti gdje se nalazi njegova mala kolibica ali nije mogla. Raspitivala je se po gradu ali niko nije poznavao tog malog čovječuljka koji ju je spasio. Odjednom je ugledala put koji joj je bio više nego poznat. Znala je da je to put ka njegovoj kolibici. Krenula je brzim korakom i ubrzo je stigla tamo. Nije više mogla da prepozna to mjesto. Jako se promijenilo. Umjesto male, oronule kolibice ležao je dvorac. Ili joj se bar tako činilo. Nikada nije vidjela nešto tako lijepo i veliko. U dvorištu je bilo puno cvijeća, drveća i ptica. Pomislila je da je pogriješila put, ali joj je pogleda zastao na mladiću koji je ležao ispod velikog hrasta. Prišla je malo bliže i prepoznala je čovjeka iz šume. Srce joj je htjelo da iskoči iz tijela i da poleti. Nije mogla da vjeruje da je to onaj isti mali čovječuljak koji ju je spasio. On je nije prepoznao...
Pitao ju je koje ona i šta radi u njegovom dvorištu. Ona je zaplakala. Znala je da osjeća nešto prema tom čovjeku, ali nije htjela to dam u kaže. Mislila je da će shvatiti sam. Ali nije. Otjerao ju je iz dvorišta i rekao da se ne vraća više I da je ne želi vidjeti. Tužna je otišla kući. On je ponovo sjeo ispod hrasta I razmišljao ko bi ona mogla biti. Odjednom se sjetio djevojke koju je zatekao u šumi. Pomislio je da bi to možda mogla biti ona. Trčao je za njom koliko ga noge nose. Nije mogao da je pronađe jer nije znao gdje živi. Ona je već bila predaleko. Kako se sve više udaljavao od kuće, sve je više mislio na nju. Tu noć nije mogao da zaspi. „Pronaći ću je. Moram!“ – rekao je toliko glasno da su sve ptice poletjela sa grana. Ona je kod kuće sjedila i plakala. Prođe tako nekoliko tužnih dana za njih dvoje. Odjednom neko pokuca na njena vrata. Probudila se nada u njoj da je to možda on. Kada je otvorila vrata, nije bilo nikoga. Nasmijala se i zatvorila vrata misleći da nema hrabrosti da joj pogleda u oči poslije zadnjeg susreta. Uzalud je čekala da ponovo vrata zakucaju. Ali nisu. Nije to čak ni bio on. Bila su to djeca kojima je bilo dosadno pa su tako ubijali dosadu. On je sjedio kući i još uvijek mislio o njoj. Tražio ju je svugdje ali je nije mogao pronaći. Sjetio je se da nije tražio na drugom kraju grada. Uzjahao je konja i pošao. Kucao je na sva vrata osim na jedna. Kada je stigao tamo i pokucao, niko nije otvarao. Kuća je bila sva propala. Pomislio je da niko tu ne živi, kad odjednom, vrata se otvoriše. Ugledao je djevojku iz šume. Nije znao šta da kaže. Iz krupnih očiju su mu krenule suze. I ona je zaplakala. Pustila ga je u kuću. Pričali su tako dugo, dugo... Na kraju je skupio hrabrosti i rekao joj je da je oženjen. Ona je sjedila ukočena i na licu joj se moglo vidjeti razočarenje i izgubljena nada. Rekla mu je da bi trebao krenuti kući i da ga žena čeka. On je tada shvatio da je ona tužna zbog toga što joj je rekao. Volio ju je, i ona je njega, ali je prošlo dugo vremena odkad se nisu sreli, a on je započeo novi život u kojem nema nje. Tu noć se nije vraćao kući. Lutao je gradom i pio. Ujutro su ga našli u malom potočiću. Bio je sav prljav i mokar. Kad je došao kući, žena ga je pitala gdje je bio sinoć. Rekao joj je da se napio i da se ne sjeća više ničega. A sjećao se. Nije smio da kaže da je bio kod djevojke iz šume. Znao je da neće moći više biti u braku, ali nije znao kako to da kaže svojoj ženi, a i sve što se vidjelo u dvorištu, nije bilo njegovo. Bilo je to vlasništvo njegove žene. Nije mogao da je ostavi sada kad nema ništa. Morao je da nađe posao i da kupi sebi kuću da bi mogao da preživi...
Dugo je tražio posao. Svima je bilo čudno zašto traži posao kada ima sve kod kuće,a on ne bi ništa rekao. Prođe tako mjesec dana a on još uvijek nije našao posao koji bi mogao da radi. Jednom prilikom, dok je šetao ulicom, ugledao je čovjeka koji je otvarao trgovinu i trebao mu je pomoćnik. Prišao je čovjeku i pitao ga da li može da radi kod njega. Čovjek nije ni slutio da je on bogat čovjek. Zaposlio ga je i rekao mu da može da počne već danas. Bio je radostan što nije zavisio od žene. Počeo je da reda stvari po policama kako mu je gazda rekao. Bilo je puno posla oko otvaranja nove trgovine. Radio je do kasno. Kada je završio, krenuo je kući. Na vratima ga je dočekala uplašena žena. Vikala je na njega i plakala. Kada se malo smirila, pitala ga je gdje je bio. Rekao je da je našao posao i da ne želi da više zavisi od nje. To ju je potreslo. Znala je da nešto nije u redu. Zaspali su bez svađe to veče. Ujutro kada su sjeli da doručkuju, rekao je da moraju razgovarati o nečemu jako važnom. Slušala je pažljivo dok je govorio o njihovom braku i godinama koje su proveli zajedno. Na kraju je rekao da bi se trebali razvesti. Iz krupnih očiju su počele padati bistre suze. Nije mogla da se suzdrži.
„Zašto želiš razvod?“ – upitala je.
„Sreo sam djevojku koju sam upoznao prije tri godine i zaljubio se u nju.“
„Zašto mi nisi rekao to prije nego što smo se vjenčali?“
„Nisam imao ništa osim male kolibice u kojoj sam živio. Ti si mi pružala topli dom i hranu. Zato sam se oženio tobom.“
„Ja sam te voljela, ali ti to nisam nikada rekla jer sam se plašila ovoga.“
Kada je to čuo shvatio je da je ne može toliko povrijediti i ostaviti je ali srce mu je govorilo drugačije. Odlučio je da pričeka još malo.
Dugo je tražio posao. Svima je bilo čudno zašto traži posao kada ima sve kod kuće,a on ne bi ništa rekao. Prođe tako mjesec dana a on još uvijek nije našao posao koji bi mogao da radi. Jednom prilikom, dok je šetao ulicom, ugledao je čovjeka koji je otvarao trgovinu i trebao mu je pomoćnik. Prišao je čovjeku i pitao ga da li može da radi kod njega. Čovjek nije ni slutio da je on bogat čovjek. Zaposlio ga je i rekao mu da može da počne već danas. Bio je radostan što nije zavisio od žene. Počeo je da reda stvari po policama kako mu je gazda rekao. Bilo je puno posla oko otvaranja nove trgovine. Radio je do kasno. Kada je završio, krenuo je kući. Na vratima ga je dočekala uplašena žena. Vikala je na njega i plakala. Kada se malo smirila, pitala ga je gdje je bio. Rekao je da je našao posao i da ne želi da više zavisi od nje. To ju je potreslo. Znala je da nešto nije u redu. Zaspali su bez svađe to veče. Ujutro kada su sjeli da doručkuju, rekao je da moraju razgovarati o nečemu jako važnom. Slušala je pažljivo dok je govorio o njihovom braku i godinama koje su proveli zajedno. Na kraju je rekao da bi se trebali razvesti. Iz krupnih očiju su počele padati bistre suze. Nije mogla da se suzdrži.
„Zašto želiš razvod?“ – upitala je.
„Sreo sam djevojku koju sam upoznao prije tri godine i zaljubio se u nju.“
„Zašto mi nisi rekao to prije nego što smo se vjenčali?“
„Nisam imao ništa osim male kolibice u kojoj sam živio. Ti si mi pružala topli dom i hranu. Zato sam se oženio tobom.“
„Ja sam te voljela, ali ti to nisam nikada rekla jer sam se plašila ovoga.“
Kada je to čuo shvatio je da je ne može toliko povrijediti i ostaviti je ali srce mu je govorilo drugačije. Odlučio je da pričeka još malo.
Top ocjena: Hana13 4 4.5
zanimljiva priča, kao neka bajka...