Zermatt, ljeto 2009.
"Frau Keller, molim vas kavu, bez šečera, s malo mlijeka" javi na interfon Alfred Rosenzweig, te se rastegne uz ugodno pucketanje kostiju.
Imao je težak i naporan dan, s Japancima od jutra do podneva, pokazujući im nekretnine, šalete u blizini Zermatta. Utanačivao je klauzule, dogovarao iznose, napose svoje visoke honorare. Bio je pravni stručnjak za nekretnine, jedan od rijetkih koji je na području Švicarske mogao dijeliti savjete na svim priznatim jezicima. U Genevi na francuskom, u Luganu na talijanskom, u Baselu i Zermattu na njemačkom. Jasno, s Japancima koji bi bili polaskani s japanskim riječima pozdrava, odmah bi prešao na engleski.
Sve to, uz ugodan izgled, visoki stas, prave muške crte lica i urođenu šarmantnost, visoko je kotirao kod ženskog spola te je zbog toga istodobno privlačio zavist mnogih muškaraca.
Pa tko ne bi volio biti kao on!
Poslije napornog dana Alfred je uvijek imao istu razonodu. Odšetao bi od svojeg ureda preko mostića na maloj nemirnoj rječici te se zaustavio pored engleske crkve, popeo se metar, dva da bi naposljetku sjeo na klupicu s koje su se vrlo jasno mogli vidjeti grobovi stradalih alpinista i između krošnje jedinog drveta, pucao bi pogled na sveto mu mjesto: Matterhorn.
Odmalena, kad god se ukazala prilika, netom nakon što bi pomogao svom ocu u urarskoj radnji, pokazivao bi turistima skrovite čari malog mjesta koje se je igrom slučaja našlo uz tako pompoznu planinu, ispraćao ih na vlak koji vozi do Gonnergratta te jasno, za isto bio nagrađen. Sam bi također, vodio male izlete, zabavljao turiste svirajući gitaru i pjevajući vesele narodne pjesme. Bio je svjestan da cijelo mjesto sve što ima (jer kuće su kuće svugdje u svijetu) duguje tom remek djelu prirode, da ljudi zbog nje jako dobro žive i da će to biti tako, dok god je planine tamo. No, on je prema njoj imao poseban odnos, kao sin prema majci koju je volio neizmjerno, kao sin prema ocu kojeg je poštovao i bojao se.
Odmalena, kad god se ukazala prilika, netom nakon što bi pomogao svom ocu u urarskoj radnji, pokazivao bi turistima skrovite čari malog mjesta koje se je igrom slučaja našlo uz tako pompoznu planinu, ispraćao ih na vlak koji vozi do Gonnergratta te jasno, za isto bio nagrađen. Sam bi također, vodio male izlete, zabavljao turiste svirajući gitaru i pjevajući vesele narodne pjesme. Bio je svjestan da cijelo mjesto sve što ima (jer kuće su kuće svugdje u svijetu) duguje tom remek djelu prirode, da ljudi zbog nje jako dobro žive i da će to biti tako, dok god je planine tamo. No, on je prema njoj imao poseban odnos, kao sin prema majci koju je volio neizmjerno, kao sin prema ocu kojeg je poštovao i bojao se.
Alfred se, po prirodi spretan, često kriomice znao penjati liticama, iznad ponora i malih zaleđenih potočića. Priče o alpinistima, Hadowu, Wymperu i drugim junacima znao je napamet. Djeca Zermatta junake nisu imali u nogometnim asovima već u penjačima, tankih strukova i dugih vretenastih ruku. U doba punog mjeseca kao omađijan promatrao je iz svog kreveta bijelu trokutastu planinu i divio joj se. Bio je odlučan osvojiti je. I tako je i bilo.
Alfredov otac, Herbert bio je urar i radnju za popravak Omega satova naslijedio je od svojeg oca, unuka prvog Židova, Isaaca Rosenzweiga, koji je u 19. stoljeću došao u Zermatt. Vrlo brzo, Isaac je privlačio mušterije svojim laskavim glasom ali još više svojim umijećem popravaka satova. Od malenog šegrta, Isaac je stasao u pravog gazdu, kupio prostor u glavnoj ulici te s brižljivom ušteđevinom pokrenuo svoj vlastiti obrt. Posao je cvao, jednom pomoćniku dodao je još dvojicu i kada mu se rodio prvi sin Moritz, na radnju je izvijesio natpis Rosenzweig & Sons.
Alfredov otac, Herbert bio je urar i radnju za popravak Omega satova naslijedio je od svojeg oca, unuka prvog Židova, Isaaca Rosenzweiga, koji je u 19. stoljeću došao u Zermatt. Vrlo brzo, Isaac je privlačio mušterije svojim laskavim glasom ali još više svojim umijećem popravaka satova. Od malenog šegrta, Isaac je stasao u pravog gazdu, kupio prostor u glavnoj ulici te s brižljivom ušteđevinom pokrenuo svoj vlastiti obrt. Posao je cvao, jednom pomoćniku dodao je još dvojicu i kada mu se rodio prvi sin Moritz, na radnju je izvijesio natpis Rosenzweig & Sons.
Od malog, brižljivo stvaranog obiteljskog obrta u tada malom i nerazvijenom mjestu, ubrzo se pretvorio u pravu manufakturu u sve većem i bogatijem mjestu. Ulice do tada tihog mjesta odjednom su zabrujale mnoštvom glasova koje Isaac nije razumio. Slavenski jezici, engleski, španjolski miješale su se u lokalnim hostelima, prihvatilištima za čudne ljude s cepinima, cipelama sa šiljcima i dugačkim, izdržljivim konopcima. Svi oni imali su isti cilj, osvojiti planinu koju je Alfred stotinjak godina kasnije s neskrivenim ushitom gledao svakog dana, s iste klupe između groblja i širokih zidova engleske crkve.
Dolaskom stranaca obiteljski posao je cvao. Svaki alpinist koji je kročio u Zermatt, osim ljubavi prema planini imao je i posebni fetiš, tanki, uglađeni, mehanički sat, otporan na vremenske uvjete i atmosferilije. Od tada nepoznatih marki rođeni su svjetski brandovi; Hublot, Baume & Mercier, Piaget, Omega... Nekako u to doba, Isaac je zaključio da više nije dovoljno samo popravljati satove već je ponukan atraktivnim mjestom svoje radnje, uredio izlog, dao mu blještavi zlatni sjaj i najljepše primjerke satova izvijesio na dohvat svih znatiželjnih očiju. Stara ploča Rosenzweig & Sohns zamijenjena je novom, većom i blistavijom. Kako je Isaac stario, radnju i zanat postupno su naslijeđivali Moritz i Alfredov šukundjed Saul koji su imali nevjerojatan dar da fine, mikroskopske dijelove sata objedine u sofisticirano majstorsko djelo koje resi ručni zglob. No, obojica su još imali jedan nevjerojatan dar, da se golim rukama, bez pomoći konopca ili cepina, uspnu na oštre, visoke stijene.
Dolaskom stranaca obiteljski posao je cvao. Svaki alpinist koji je kročio u Zermatt, osim ljubavi prema planini imao je i posebni fetiš, tanki, uglađeni, mehanički sat, otporan na vremenske uvjete i atmosferilije. Od tada nepoznatih marki rođeni su svjetski brandovi; Hublot, Baume & Mercier, Piaget, Omega... Nekako u to doba, Isaac je zaključio da više nije dovoljno samo popravljati satove već je ponukan atraktivnim mjestom svoje radnje, uredio izlog, dao mu blještavi zlatni sjaj i najljepše primjerke satova izvijesio na dohvat svih znatiželjnih očiju. Stara ploča Rosenzweig & Sohns zamijenjena je novom, većom i blistavijom. Kako je Isaac stario, radnju i zanat postupno su naslijeđivali Moritz i Alfredov šukundjed Saul koji su imali nevjerojatan dar da fine, mikroskopske dijelove sata objedine u sofisticirano majstorsko djelo koje resi ručni zglob. No, obojica su još imali jedan nevjerojatan dar, da se golim rukama, bez pomoći konopca ili cepina, uspnu na oštre, visoke stijene.
Isaac je za novootkriveni dar svojih sinova saznao od svoje žene Else, kojoj je bilo čudno da se dečki vraćaju kući podrapanih hlača, izgrebanih ruku i cvokočeći zubima. Znala je da kada završe s poslom u radnji, poslije podne zasigurno odlaze u planine jer ručak niti ne pipnu ali uredno rade sendviče i trpaju jabuke u džepove. Isaacu se nova zanimacija njegovih sinova ni najmanje nije svidjela. Kao prvo, on sam nije bio vičan penjanju jer je kao mlad urar došao iz Zuricha pa ga je privlačilo jedrenje a ne planine a drugo, mnogo važnije, brinuo se da mu sinovi ne stradaju. Previše puta vidio je ljudsku patnju i znao je da je ista uvijek posljedica nesretnih okolnosti. Nesretne okolnosti možeš probati izbjeći ali kada se penješ na planinu, ideš im u susret.
Kako su se Moritz i Saul penjali skoro svakog dana, drugi dan ujutro sve su se teže budili, a satovi uzeti na popravak sve su češće čekali da budu napravljeni. U početku Isaac nije ništa govorio već bi sam dočekivao mušterije i popravljao više satova odjednom. Što je najžalosnije, smatrao je da sinovi zbog planine gube talenat koji je i on sam posjedovao, a da njih za to nije ni najmanje briga.
Tragedija je kao svaka tragedija, došla iznenada i nenajavljena.
Kako su se Moritz i Saul penjali skoro svakog dana, drugi dan ujutro sve su se teže budili, a satovi uzeti na popravak sve su češće čekali da budu napravljeni. U početku Isaac nije ništa govorio već bi sam dočekivao mušterije i popravljao više satova odjednom. Što je najžalosnije, smatrao je da sinovi zbog planine gube talenat koji je i on sam posjedovao, a da njih za to nije ni najmanje briga.
Tragedija je kao svaka tragedija, došla iznenada i nenajavljena.
Sve je tog kobnog dana, mirisalo na nesreću. Ujutro, Elsi je prekipjelo mlijeko i da ispravi grešku, naglo je primila kipući lonac. Opekotine su joj pokrivale dlanove i bile su tako teške da je dr. Nass u nevjerici samo vrtio glavom. Miljenik kuće, mačak Joel, netragom je nestao i uz svo dozivanje nije nađen. Već i pred samom radnjom, čekao je strogi šef policije Strobl koji je topčući nogama izdaleka povikao: "Vraćam vam to smeće što ste mi ga jučer prodali!" Isaac je nekako umirio policajca i dao mu zamjenski sat ali je kroz svoje sjedine osjećao da se nešto gadno sprema. Na stranu i Strobl i mačak pa i ručak koji mu danas Elsa neće moći pripremiti, u zraku se osjećalo nevrijeme koje se u početku sramežljivo javljalo u obliku par crnih oblaka. Znao je da nema dana da Moritz i Saul ne odu u planine i to ga je najviše brinulo. Kako oni nisu znali da Isaac zna sve o njihovim pothvatima, to im nije mogao reći za svoju zabrinutost a tko zna da li bi ga, uopće i poslušali. Kako bilo, oko jedan poslijepodne sinovi su se pod nekom izlikom iskrali iz kuće a Isaac je dolazio u napast da ih ipak nekako odgovori. No, Elsi je trebalo pažnje pa su mu misli skrenule na taj problem a s njima, s njima će vjerojatno biti sve u redu.
sjedi pet :-)
great i welcome
zanimljivo!
da li tamo Kostelić ima pripreme? nešto mi zvoni
čovječe, sve više mi se sviđa tvoj stil pisanja... samo se ti raspiši!! :)
bas je dobro...
dragomi je dasi konačno ubacio dijalog kao formu.... inače jaaako dobro!
s nestrpljenjem očekujem nastavak (vjerujem da i drugi tako misle)!
zadnji odlomak mi je, iskreno, najbolji do sada!!!! samo tako dave
zar zbog dijaloga ili ti se sviđa priča?
ha, ha... aj esi me...
ha čuj-stil pisanja uvelike doprinosi doživaljaju teksta. moraš malo začiniti sa dijalozima kako bi se razbilo pripovijedanje. ono može previše zamoriti i odbiti čitatelja. što se tiče priče-zanimljivo i svaka čast-ideš neumorno dalje... ja sam trenutno u krizi
odlično, zaokružena prva cjelina, jedva čekam nastavak.
Zaslužuje tiskano izdanje.
a di si stao? ko ja? nemoj,piši, tako ti ide dobro
napokon nastavak...
a zakaj se ne može ocijeniti?
taman po mome ukusu!!! :)
možeš ocijeniti, samo su ti dva odlomka dodana, ovaj gornji je od sinoć a ovaj dole kojeg možeš ocijeniti je od jutra...
opa!
:)
da, sada priča dobiva prave konture
čovječe, tako romantično a ujedno napeto, samo treba u istom tempu nastaviti
po ovom bi se dao i film snimiti a iskreno se i nadam jer je sada već radnjom bolji od raznih gluposti koje nam serviraju na televiziji
pauza za odmor?
toliko si me iznenadio kad sam vidila da si konačno opet počeo pisati da se moj odlomak kojeg vrtim u glavi već sat vremena skroz blokirao :)